Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

..ako ćete imat razumijevanja za mene (?!)..

Što volim, što ne volim, ovisi o raspoloženju.

Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic





credits

Design: murderscene
Base Code: x


još jedno jutro koje ne vodi nikamo

srijeda, 24.06.2009.

Ljeto?? Pa čovječe mislim da je bilo ljepše zimi!!!
Jesen se čini tako daleko... ali ja želim da dođe.... da smo ponovo svi zajedno, i da nam više nikog ne oduzmu! Zašto bi učenik morao biti udaljen i izoliran jer ima obiteljsku krizu, a škola zabušava dodaljnjega. Tko zna gdje je sada, kako mu je, što misli... Ja bih došla, kao i uvijek, uspela se na prozor, sa vjerojatno ružnim rešetkama, i pozvala bih ga van, čarolijom bih poništila realnu snagu svega. Ali ja nisam čarobnjak!
počet ću pisati u jednu bilježnicu sve što mi se događa s prijateljima i sl. Ne želim baš sve pamtiti isključivo u glavi, raspuknut ću se...!

Kako je život tužan.... Da nije zbog graha? Ma ne!

Život je tužan samo ako se mi u to uvjerimo. Meni se čini da mene to svijet uvjerava već duže vrijeme. Ne, ne smije mi se to činiti!
Ljudi moji, ja ponovo putujem, ali vi ne znate da ja putujem inače, ili? kad imate bogatu mlađahnu mamicu Havaji su vam neobvezna vikendica. Ma, kakve ja to gluposti pričam?
Zašto se ja, kao savršen primjer prosječnog čovjeka, nikad nemogu zadovoljiti postojećim stanjem. kad je zima, jedva čekam ljeto i proljeće, no onda se tmurna zima pretvori u nešto lijepo zbog par sitnica, i dođe proljeće, još sam u eteru, evo ljeta, oh gdje mi je zima, a kad će jsen.... Sve se bojim što će biti na jesen. Bleah. Što je s mojim dragim, dragim U2. ? Kakve suim to nove pjesme. Gdje je onaj stari rock koji volim? Ma dobro, ajde, dečki volim vas još uvijek. 9.8. moraš mi ispružit ruku da me odvučeš na pozornicu. Pozornica, to je moje mjesto...

=) A što reći više? Pozdrav, ugodan boravak, i budite zadovoljni onim što imate.

| 10:44 | Komentari (13) | On/Off | Print | # |




Pričam ti priču ...

ponedjeljak, 11.05.2009.

Danas je dan za pričanje priča. Pokušajte ju pročitati. Nije baš jasna, ali dosadno mi je, a znam da mi je nešto na pameti. :)

Zlatno doba prije kojih tridesetak godina, rodila se Ona. Hrvatica. Dijete besprijekornih plavih očiju i blond kose. Njeno ime zvučalo je poput neke pjesme koje se prisjećaš iz ranog djetinjstva. Voljela je putovati, iako je bila tek mala djevojčica. Pokazalo se da voli glabu. Nekoliko puta su joj dali mikrofon u ruke, a ona je počela pjevati, u mikrofon, da, i divili su joj se. Vratila se kući s već malo više slave. U školi je imala nastupe, bila je u svom svijetu, izgledala je nježno i daleko, poput anđela, ali naravno da nitko ne zna je li oni postoje. Pisala je sastavke, pjesme, skladbe, za razbibrigu, a mnogi su već uviđali talent. Osnovnu je završila i ostala zapamćena po nečemu holivudskom što je donijela. Srednja, završena jedva, tada je već bila na udaru umjetnosti, padale su i eurovizije (iako je pola života bila u Americi). I kad je konačno bila oslobođena, s Njim je otišla na vječnu turneju. Ne za jedan album, nego za cijelu karijeru. Glazba je evoluirala. A tada, jednostavno ću reći, umjetnici su se vjenčali i dobili dijete (Nju*). Prvu godinu Njenog života umjetnica se primirila i posjetila onu prvu nastavnicu hrvatskog, iz one davne skromne škole. I dovela je malenu*. Malena je bila tako neprimjetna, no u tim ljubičastim očima već se naziralo nešto čarobno. A u sljedećih par godina, nastavlja se turneja, naša prva luda umjetnica je prenijela svoje umijeće na malenu. Malena je svirala, malena je pjevala. Ista majka, govorili su. Bila je čudo od djeteta, hmm. Tata je samo bio ponosan. Jednom su doputovali u zemlju zalazećeg sunca, a te jedne zore za njih je sunce zauvijek zašlo. Umjetnica je voljela slikati, a te zore je bila magla. No ona jeslikala to sunce, mašući paletom na sve strane, iako nije imala pojma o slikarstvu. Tata je tada, kad se približila suncu zalazeći sve više u maglu, rekao: Draga, bit će još noći. Ništa s ne vidi, a malena je umorna.
Umjetnica nije slušala. Zašto? Ne, nije toliko zbog tvrdoglavosti kooliko zbog jednog čovjeka na balkonu obližnjeg hotela (Poznanik, ili za nuj i malo više od toga). Znate, i on je nešto rekao. Vjerojatno neku glupost o tome kako se iz blizine za još par koraka savršeno vidi dio koji Umjetnicu muči. Zakoračila je, ali kad ono, nema tla. Magla je ipak magla. Dakle, bili su na rubu klanca. I tako je po prvi put u životu, doslovno, propala. On je (nakon što je pogledom potražio balkon (Uvijek mu je bio sumnjiv taj Njen prijetelj koji je s njima doputovao)) pohitao za njom i zadržao je, ali desio se odron. Malena se probudila i kad je vidjela spodopbe u magli, potrčala je, ali kad je došla sve što je ostalo bio je urlik, i paleta. Crtež, tko će ga znati gdje je, ta ona nije ni znala što je majka slikala. (Bile su joj 3 godine). Bjesomučno je počela juriti, dozivati, čak je govorila i engleski, ali uzalud. Ovo više ni ja sa sigurnošću ne znam, ali znam da joj se približio čovjek (poznanik, je li!) i zatvorio je. Gdje, malena nije znala, samo je vidjela malu rupu i plavo nebo koje se zamračilo nakon velikog TRAS. Tad je zaspala. Probudila se na travnjaku. Gdje, kada, to sigurno nitko ne zna. Samo zna da su je pronašli ljubazni ljudi te odveli na mjesto gdje čuvaju drugu djecu. Svi su govorili poznatim jezikom. Možda je ona sve o putu u Japan sanjala, a probudila se s mučninom na travnjaku na kojem nikad prije nije bila? Ne pričaj gluposti. Malena je rasla, i nastavila život u kuću jedne drage djevojke koja je bila željna posvojiti neko dijete. Malena više i nije tako mala, ali njena sjećanja su jednog dana počela navirati. Pogotovo kad je čula jednu pjesmu, na radiju, koja se prema spikeru nije puštala već deset godina (po zakonu poštovanja). To je bila najutjecajnija pjesma Umjetnice izgubljenog doba, koja se nakon Njenog i Njegovog "nestanka" nije puštala sve do sad. Malena je slušala i u pola sekunde sjetila se svega, pa i svog pravog imena. Shvatila je SVE. Zašto se nije sjećala svoje prve 3 godine, zašto niti itko drugi, zbog šoka, kako je jedan doktor rekao. Znate li što je još saznala. Profesori u njenoj školi često pričaju o jednoj dražesnoj plavoj djevojci. Naravno, to dokazuje da ju njena prošlost prati, i da će se sjetiti jednog dana, jer očito je njena plavokosa majka išla baš u tu školu u koju se nedavno upisala. To čak i nije tajna! Zato učenici često vide njene slike na zidovima škole (ah) ali nitko ne shvaća da jedna mala ista kao i slika. Ne, nitko nije primjetio. I naravno, zato u predstavi prije par dana nije mogla glumiti rekvizit zatvorena u kutiju. Ne, ona ne može biti rekvizit, ona je rođena za velike stvari. Ona je glazbenica, ona svira bubnjeve, iako se ne sjeća gdje je to naučila.
...........

Možda jednom posvojim dijete. Ma ne. Ne volim djecu.
Evo moje bolesne pričice. Drž'te se ljudi, pozdravljam vas puno, bog!!

| 11:51 | Komentari (15) | On/Off | Print | # |




Jedan veliki pozdrav

ponedjeljak, 27.04.2009.

Za početak svima jedan veliki pozdrav (Haaaj). Post se piše nakon dugo vremena. Je li stvarno dugo, ne znam, moj pojam o vremenu potpuno se izjalovio. Hm, razmišljam hoću li vas gnjaviti s vremenom, vedro je kod mene i Sljeme se sjajno vidi ;).
Moj prijatelj se prilično zeza sa životom, a ja sam mu tu kao konkurencija. Razrednica je u opasnom stanju, ali cijela garderoba joj bolje stoji otkako je smršavila. Maturalno putovanje?... Ne, to nije to. Samo izlet dvodnevni. To znači da preko noći možda neću imat dovoljno slobode da šmugnem natrag kući pa se opet vratim. Šit :P
Ispravila sam čak jednu ocjenu. To je bio toliki korak da sam od osjećaja slobode iz škole izjurila i polila par osoba litrama vode, zatvorila se na tavan i za dobra stara vremena počela čitat krimiće... Tražim dasku da mogu surfat po gelenderu. Ma šalim se, samo ako osjetim baš jaku volju, našla sam stari album na tavanu, pa kad sam se vidjela s onim ožiljkom zbog daske - jadna mama ... I sad mog prijatelja mnogo ljudi mrzi. A mene gledaju k'o s onoga svijeta. Čak nisu primjetili moje postignuće u ispravljanju. Sazvala se ona tajna sekta, ma ono kad nam zovu roditelje. Bilo je svega, ljudi su okrutni. Sad ga mrze, ali to nije moja stvar, on je neodgovoran. A osobe s važnijim položajem su mu popuštale. U zadnje vrijeme i mene hudo gledaju. A niti jedan jedini put nisam nikome ništa rekla. A kamoli napravila. On se isto još drži za riječi, nije prešao na djela, ne, nije nikome naudio. Eah te riječi. Ma.
Sjećam se kad smo se penjali po krovu. On zbog lopte, ja zbog mačketine koja mi se zamjerila. Mama me tog dana popreko gledala toliko da se čudim da nema dioptriju. Ja nisam dobro dijete.
Pokušavam pamtiti i možda zapisat događaje, jer znam da ću im se poslije smijat. A, i ovo mislim: ako upoznam nekog, neću valjda počet s provociranjem, šalit ću se malo na svoj račun a treba imati osim smisla za humor i malo materijala. Kad čuje koliko sam luda, možda će se i nasmijati. Tako ja osvajam. (:
Bog me razumije. Ne zamjera mi. Živite ljudi, ne dajte da vas tuđe mišljenje sputa u vašem! Pozdrav svima, hvala što idete na moj blog.

| 11:28 | Komentari (18) | On/Off | Print | # |




I'm still here

četvrtak, 12.03.2009.

Sjedim na klupi u parku. Hm, park. Ispred mene škola, sunčano, trava & lišće. Mnogo djece okolo, ali meni se čini da su ustvari mnogo svjetlosnih godina udaljena. S leđa sklizne gitara, pored mene. Gledam ju i razmišljam o zvukovima i tonovima koje može proizvesti, i gdje sam ja u tome. Gulim neki agrum koji je fina, ali rijetka stvar koju s duševnim mirom mogu jesti. Dolazi ona, i mi pričamo, te joj se smijem zbog gluposti koje je upravo izvela. Sretna sam, jer se osjećam djetetom.
Jutro, hrvatski je. Molim?! Nemoj mi reći! da nije možda gramatika, pravopis? Ja bih književnost... Profesorice draga, nisam vam zaboravila kako mi niste dopustili natjecanje unatoč mojim "sposobnostima", samo sam 3 puta zaboravila na dodatne sate našeg jezika, a jednom došla, ali taj put zadivila sve prisutne, sigurna sam. Bila sam jako indiferentna, jel se tako kaže? Svi ostali su imali izraz lica kao da ne razumiju mnogo. Ali, imate pravo, draga, ja se nisam dovoljno trudila kao drugi, ja mislilm da je dovoljno imati tu mogućnost razumijevanja nečeg. Inače ja sam mislilac. Bez muke nema nauke ali ja, mislilac često mislim da bez nauke nema MUKE.
Eh, to je već drugo. Trebam popravak. O tome sam mučila ove ljude na internetu a jesam li sa svojim cjelokupnim bićem nešto učinila, vidjet ćemo.
Samo, ja ne želim biti savršena. Eh tu smo! Ne volim kad ljudi pričaju o nekom savršenstvu ("ja savršen"), jer samo Bog zna što to ustvari znači. I, nije sve u pranju posuđa :P. Ali, sigurno nitko ne bi htio imati nekoga, ljudski savršenog. Jer takvi gotovo perfekcionisti, koji žive uz % ili 10 % zabave, ugl. tek toliko da je ima, a 90% uz obavezanje uz obveze koje su im drugi natuknuli (ovo zadnje je ono što ja ne bih). Ja sam sebi ovakva čudna, koja voli zadiviti pa kad joj se neizravno kaže, Vidiš da može kad želi. Iako više volim kad šute.

Bila sam bolesna, bar su oni to mislili. Svejedno, znala sam da se sad svi nalaze u onoj rasprava prostoriji, i došuljala sam se, onako, bolesna. Nisu znali da tzamo slušam njihove riječi, rijači koje sam shvatila da polako dolaze na meni. Začudili su se, mislim, više oni unutra kad su čuli sami sebe dok govore o meni. Pa zar oni imaju neko drugo mišljenje, osim da sma čudna i profesorici ponekad problematična? Pa oni su rekla.da..da.sam.zakon? heh. Može se tako reći. Dakle i vi, profesorice u pozadini, mislite da sam "ustvari", kako ste rekli, predivna osoba... - Ovo je bilo jako lijepo. - izjavih i potrčah onda kući, i gotovo zakurim.
O tome su m pitali ponovo tek kad sam ponovo došla u školu. A to je bilo [bla, bla]
I po tome, koje je bilo onda, zakrizna vremena meni o mom karakteru (predzadnji ili zadnji post), to je bio zaključak.
Znate li za mene, kao ljenčinu koja voli incidente? Znate. A sad, znate li za moj dalekozor, na kojemu sam sad smanjila fokus.. onaj dalekozor koji... ponekad gleda toliko daleko da ne vidi ni najbliže...


| 14:44 | Komentari (34) | On/Off | Print | # |




Sretan mi rođendan. Pa neka bude sretan!

ponedjeljak, 16.02.2009.

ah... Vrijeme nas sve izaziva, kakvo god da nam se sviđa, imamo sve vrste. Sunce, sunce izađi da te malo bolje vidim. Ah, ah glupačo (ja) već je davno zašlo. Al' nema ustvari puno do 21.03.. Fali mi dugog dana, pa da mogu bez brige i kaputa bit dugo vani. Fale mi ti dani, a uz Božju pomoć još će ih bit dosta, ali u školi našoj dragoj, baš i ne.
Treba se učiti. A ja imam samo lijenost i sreću. Loše. Nezahvalno. Neobično, kako još nisam potonula. Možda nisam totalno. Za skoro tjedan dana fašnik. Nisam neki obožavatelj, ali volim izazvati atrakcije. Znam da zvuči glupo, ali ja sam rođena, po svojoj naravno, procjeni, da nešto izazovem. Ima ljudi koji ne vole bit u središtu pozornosti, i razumijem na neki način i njih. No ja, s obzirom na svoje okolnosti, to da mislim da nemam puno osoba kojima je stalo do mene, želim da me mnogo njih ostalih primjeti. I je, prije dosta vremena, ali ja se ne mogu više odviknuti. Volim da kad me vide, da me odmah znaju. Ne mislim da je to put do umišljenosti, jer jedino što sam si umislila je da ne vrijedim puno, jer mislim da su me novi ljudi zavoljeli onakvu kakva jesam. I, volim te c-c poglede, oo to mi je nagrada, Oscar. Nije to baš dobro jer zvijezda ovakve moje vrste, pomalo lijena i za mnoge stvari ajmo reć talentirana, najbrže propadne. Rad i trud, samo tim se može doći do pravog uspjeha. Mogu biti dražesna i puna duhovitih bisera, i prelijepog glasa, i imati lijepe idejice o pjesmama u glavi. I kad mi se da, lijepo zasvirati klavirek, Für Elise, i ljudeki će mi se smješiti i govoriti što bi bilo da ovako uvijek... Ne! Nije rijetkost čovjek s odličnim zamislima, nego onaj koji će ih radom provesti u djelo. Naći će se još štreberčića, još ljenih bezobraznika, još hipija i naći će se svega pomalo. Kad naizgled imam tu sreću, trebam ju sačuvat za stvarne potrebe, a malo sjest i naučit za pravo, i pošteno doći do nečega.
Ali jao što će meni do kad za maškare mi možda pukne u glavu biti Kaulitz ili neki punker, i ne uzmem periku, već svoju kosu pretvorim u...?
Ili da budem jako dobra, anđeo do kraja života? I to onakoupadljivo? Ne, ljudi mene već znaju, znaju da mislim da nemam što za izgubiti (ali uvijek ima nešto), i da ću od sebe radije napravit budalu, nego pustit da sve prođe normalno.
Da, i ja u 1. postu govorim da ne mogu više. Nekad se ta lica izobliče u ono što nitko ne može podnijeti. No trpim. Ako ne razumijete nešto, samo me pitajte jer vjerujem da sam svakakva sranja napisala... Pardon...
Moram se potrudit da od mene kasnije nešto i bude. Ovakvim tempom mogu završit na drogama i markiranju. Ne, ne želim to, život će biti prekratak a ja sam si duboko u sebi zacrtala sve što želim postići. Molim vas, ne mislite da sam razmaženo derište jer me u najmanju ruku nije tko imao razmeziti. I ne mislim na novac koji mi ništa ne znači.
Nadam se ujutro suncu. Mjesec je danas negdje na polovici. Za one koji žele znati više.
so long.


| 19:18 | Komentari (23) | On/Off | Print | # |




---

nedjelja, 25.01.2009.

Sad će drugi mjesec. ---
Kad sam bila manja, vrijeme mi je sporo prolazilo. A kao da mi se čini da sam imala zanimljiviji život. No dobro, bar u mom slučaju život bi trebao bit podjednako zanimljiv. Al treba bit sretan što si uopće živ i zdrav i imaš obitelj. (pa...). Nekad sam s znala doć u susjednu ulicu, popet se na lijepo drvo, i crtati. Ili samo uživati. Sad ne znam? Ne, kao da se izgubilo. No ipak, sad se u moj kraj piomalo opet vraća duh proljeća, i obožavam izaći van, bezglavo šetat kvartom, koji je kao iz neke knjige H. Kovačevića. Lijepe obiteljske kuće, nekolicina djece (koja ne galame kao nekad, naj generacija je odrasla), zelenilo, općenito materijal za zabavu. Zna se desiti da naletim na onu mačku, koja je kod "nas", nas susjedai šire već godinu dana, pa mi ne da proć, mazi se, pa dok se ja sjetim njene male mačkice koju je auto maznul... Pa onda jurnem u kuću, a pošto nemam mačke, onda joj dam malo gavrilovićeve salame. Ludo, zar ne? Ali ne, ja nisam dvolična, jer tama koja me zna uhvatit je nostalgija, kao da mi vrijeme ne da slobodu, ili još gore, samo sebe. Škola. Ne znam, opet neka obaveza. Onda godine koje spremno odlaze. a ljudi očekuju da shvatiš da je nešto zauvijek prošlo. Pa ipak, još sam mlada. Najneobičnije je da ljudi koji su me poznavali kad sam bila manja, "mali vragek je bila", znaju oni da nisam postala najozbiljnija curica, ali očekuju da to budem, zato jer očekuju, a zašto ne znaju ni sami. I onda u inat nešto izvanredno učinim, na primjer, svi znaju da ne znam pjevati, a kad je zagustilo i pjevač na pzornici je bio u strci, ja potajno zapjevam. Mama je vidjela. Samo me pogledala, kasnije, "ah, ti mala moja". Ponekad mi je kao sestra. Ako i imam neke kvalitete, s njima se ne želim razmećivati, jer "ma kako uzdiglo se srce, mora klonuti, mora pasti". Eto, pa i u ovom smislu - da. Ne mogu si pomoći, ponekad stvarno uživam gledajuću ugodno iznenađena lica (iako imaju izraz kao da su vidjeli sablast). Nadam se da sad nitko od vas nema tu facu. A sad, idem. Već vidim mačku kako se mota oko mog dvorišta.
so long
so short.

| 17:09 | Komentari (23) | On/Off | Print | # |




Nema više au*

ponedjeljak, 19.01.2009.

Došlo je sunce. Otopilo je pola snijega. A lijep je snijeg. Volim sanjkanje.
Ima dana kad me uhvate sjećanja na najljepše dane. Kad sam bila mala.. [to nisu sjećanja koja me "muče"] Volim kad je sve bilo jednostavno. Doduše, ja ustrajem da i sada tako bude. Ali kad si malen, onda ne moraš čak ni ustrajati, bar ne u mom životu. Neki su mislili da sam neotesana, ili užasno djetinjasta, ne, ja samo volim iskoristiti to vrijeme, koje se ne vraća nikad, pa bilo dobro ili loše. Neki se čude - uvijek kao da mi žele dokazati da ne znam, a kad se ispostavi da je obrnuto - ispadnem još veća čudakinja. Uzmimo npr učenje: zapamtim samo ono što mi na 2. uho ne izađe. Slučajnost (ili slučajnosti ne postoje??).
Ili pak ljudi koji šize. Zbog čega? Onog što je možda? Ne, ja ne spadam u te, ali onda si pak bezobzirna. ALI JA KAŽEM: Boli me *-* što misle da ja jesam, ne zaslužuju ni trunku moje pažnje ako me osuđuju a nisam ih nikad gnjavila, pustim ih na miru, neka žive! Ili ne moraju, ja im neću suditi! Koja je svrha, pitam, brinuti se oko nečeg što smo učinili pa kako će ispasti, kad je već učinjeno? Žao mi je, ali brinut ste se trebali prije. Morala sam bar malo podjelit s drugima, jer ne razumije zašto ima toliko onih koji čine najveću grešku - brinu za tuđe greške. Pa ako sam u krivu, ispaštat ću. ----
Možda jesam problem. Dobro. Ima ljudi kojima sam život okrenula za 359°, od brige možda. Moja draga, ajmo reći mama, da, ne shvaćam kako me može toliko voljeti nakon svega? Zato što je u pravu. Ona oprašta i vjeruje u mene, i ja obećajem da bih za nju dala život na sve moguće načine. Kad se sjetim da sam ju srela kod kioska, a bila sam u problemima. Bila sam kod frendice prekasno, a morala sam stić na neku izbornu..pitaj Boga, i sjela na motor. Trčala je za mnom. Nisam mislila ozbiljno, jer ju volim, pa neću joj priuštit udar i bolnice... Ali ja sam problem kao mali od 6 ili 7 godina koji još ne razaznaje dobro i zlo. To naravno nije opravdanje, no sretna sam pri pomisli da je to bilo prije 2 godine i da sam se bar malo opametila. Nadam se da sad o meni ne mislite kao o psihološkom patniku. Nemojte. Radije recite jeste li primjetili promjenu, postovi više nisu toliko depresivni...nadam se da ih ni neće biti...moj problem sam ja jer kad jednog dana umrem, ne želim da me se ne sjećaju (vjerojatno u ovih par godina urezala sam se u pamćenje vjerojatno 50% stanovništva, na 3 kontinenta x). Pozdravljam.

| 10:10 | Komentari (8) | On/Off | Print | # |




Još snijega, a zima još 2 mjeseca

petak, 16.01.2009.

Snijeg me je zatrpao.. Skroz..
Sad sjedim i malo gledam preko puta kroz prozor, kad me ono blještavilo sa susjednog krova zaslijepi.. au*.. kao da gledam u sunce, smo mi se neće vid pomutit, ali nikad se ne zna. Kad nešto zaboravim, a važno je, što mi se događa često, osjećam se kao da sam pod snijegom bez lopate, a i da ju imam ne bio mi koristila. Moram se SaMa izvući. Koje je moje prokletstvo? izađep van, vidiš puno dječurlije, grudaju se, sve je to ok, nek uživaju, onda iz inata (pitaj Boga kojeg) i tebe pogode. U ovom slučaju, mene.
Jednom kad je gruda naletjela na mene, nisam vidjela od koga. Ali sam razmišljala o takvim stvarima kakve inače ostavim po strani, ali najvažnije su. au*. I onda dolazi gruda. Pogađa me, ja se trgnem, nema nikoga, i shvatim da se trebam uozbiljiti i početi razmišljat kao zrelija osoba. A onda se on stvori, pogledam ga sumnjičavim pogledom. Znam da on zna moju tajnu. Znao je da sam sada najviše o tome razmišljala. Rekao je da nisam ja kriva, i da ono kad su me izvrijeđali da sam bezosjećajna, da je to samo jer su neznalice. Možda. Ja vrlo rijetko plačem, pa me to nije dirnulo ili uvrijedilo, ali kad mi se vrate uspomene u podsvijesti ja teturam. I on to zna. Ama meni je dobro, i nadam se da će ovo razdoblje mog života prestati, jer pomalo mislim da mogu što hoću, što "oni" znaju kako mi je, . Ima i gorih. Onda ja pomislim pomoći ću im. da. Suosjećat ću mna pravi način. No moram sebe sredit. Da. Imam dovoljno duha za liječenje, ja nisam centar svijeta jer ni ne znam što je svijet i tajk njegov obujam. Ne, ja sam tek mala kap koja izbjegava biti suza ali voli biti otrov. I druge ubijati u pojam, pa nek si misle. Ne to ne ide tako i ja to znam a sad moram na tome poraditi. au*.
so long.

| 13:10 | Komentari (13) | On/Off | Print | # |




Svijet čeka mir a mi mislimo da svijet može čekati ... a može...

srijeda, 14.01.2009.

Evo me opet. Sve je zaleđeno. Kako sam se dovukla do ovdje, ne znam. Prošo je već jedan običan dan gdje sam se zabavila, ali ta lica misle da sam obična, jednostavna i potpuno kriva osoba. Ne krivim ih. Moje ponašanje je zaista čudno. To što imam narav koja se ničeg ne boji (ustvari se boji, ofc). I uvijek se javim čak i kad me ne pitaju i onda nešto izvalim što nema nikakve veze, ali se smiju... Profesori, i svi drugi me osuđuju i ni ne pomišljaju da mi nije važno što drugi misle o meni, ali opet misle da ništa ne zaslužujem od povjerenja jer se s još nekima po njihovom mišljenju sličnima volim družiti, zabavljati. To je moj život i ja želim ovo * od svoje duše pretvorit u nešto lijepo, mlado i vedro! I misle da je moje "ponašanje" razlog tome jer mi je tata u Americi (što nije, ali mumm je trebala nešto reći), i ne navraća. Da vam kažem, moij "daddy" jest u Americi i posjećuje me često, ali to nije moj tata.
Ali to mi nije važno, on mi je super frend. I sad jedna, kako kažu, moja naj prijateljica, zaljubila se. Da, čula sam to prije godinu dana, iako to inače od je čujem svake godine. Ali ovaj put nije tak super. Mislim da ovorimo o čovjeku koj mi je prije nekih 5 god promjenio život. On mi je sve. Ali ja volim šutit, i neću joj to reći. U vezi njega, hhmm kaže da me voli. I što mi više treba? Ona nikad prema meni nije bila puno fer, osim toga očito uživa u iluzijama da on nju isto gleda. Možda gleda, briga me sve i da ju voli, jer voli mene. :) N ekriviteme zbog mog pompoznog stajališta, ali ne može nitko sad baš razumijet o kraja kaj mislim. Rekla sam, bio mi je i sad mi je sve.
Ima puno dobrih osoba koje znam, većina su dečki, ali što mogu takve su okolnosti. I kad kasnim uvijek kasnim s onakvima da me profesori odma pristrijele pogledom jer dolazim sa stilom. I nisam razmažena, i ne pravim se važna, samo meni je ponekad život - igra.
Volim igre, ali ja ne varam i često popuštam drugima, ali to mi ne smeta. Ja sam svoj cilj već ostvarila, samo da još nađem one koje sam ostavila.. nadams e da su još ovdje sa svijetom.. čekajte, molim vas..!


| 13:55 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |





utorak, 13.01.2009.

evo, došla sam, nije bilo teško.

Svaki dan, svaki dan se moram mučiti.. naviru mi sjećanja.. ali od čega, ne žele reći. Želim progovoriti želim da me netko čuje i čuo bi, ali ja to ne mogu. Kako bi me mogli razumjeti kad ni ja ne znam zašt imam taj osjećaj.
Izađem van i svaki dan mi je ist, iako nekad živim punim plućima, što će mi to; mogu si svašta priuštit, što će mi to - ja nemam sebe. I lost me. Jednom sam se doselila u ovo --- mjesto, ali otkud sam došla, jer znam da ona s kojom živim nije ona s kojom bi trebala... Super smo si ali može mi bit sestra..vjerojatno nema potrebe da se žalim, imam život za čiju trećinu bi mnogi dali svoj!!!
Ali, nemojte. Ni pomisliti, svi koji ne razuijete. Uz nju, imam samo jednog pravog prijatelja. Poznam ga dugo i da njega nema potpuno bih se izgubila. To bi mi bilo 2. put u 10 godina. Ne, nisam luda i ako tako misliš nisi kriv(a), samo izađi prije nego je prekasno.. =(.. Kome se živi? Ja imam vjeru i ona mi pruža štaku upornosti, alimoje noge su još uvijek tu da bi me pridržavale kako valja, i kad tako mislim, onda nastavljam. Vidjela sam i upoznala toliko svega, i ostavula dojam upravo sebe, ali vedre sebe. Ali kad dođu ovakvi dani, kad nema ama baš ničeg da prekrije ovo godišnje doba i ostavi privid, e onda je ovako. A tad zima nije fora..
Imam jo štoga za podjelit s "vama", ako vas ima, ali * sat me tjera. jednog dana ću zaustavit vrijeme. a i ne moram. svijet može čekat ali ja to ne želim i opet sam ja kriva. No ja dobre ljude ne želim mučiti, tako ni vas. javim.
so long.

| 15:10 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |